Biti roditelj visoko zahtjevnog djeteta

PIŠE: Aleksandra, psiholog CreACTIVE blog

Mogu slobodno reći da je još kod porođaja moj sin pokazao svoj čvrst stav. Prirodnim putem sam se otvorila za 2-3 sata i izgledalo je da će to biti najbrži porođaj u istoriji. Međutim, u fazi tranzicije kada beba samo treba da se spusti pa da izađe, koja obično traje po pola sata, mi smo ostali zaglavljeni nekih 7-8 sati. Sad će, evo ga, spustio se. A ne, vratio se. Ipak još neće. Da, bio je velika beba, i da, vodenjak mi nije bio u cjelosti probušen do pred kraj, ali on je na kraju ipak izašao prirodnim putem, bez ikakve intervencije, vjerovatno onda kada je sam odlučio.

Grčevi (ili šta je to već u tim prvim danima) njemu nisu trajali par dana ili dvije nedelje. Kod njega su trajali tri mjeseca. Bjesomučno večernje vrištanje kom nisu pomagali ni nošenje, aspirator, koža o kožu kontakt, kapi, termofor. Bilo je momenata kada smo bespomoćno ležali pored njega, jednom rukom čepili uši zbog glasnog vrištanja, a drugom ga mazili i čekali da prestane.

Spavanje? Uf, i poslije dvije godine još ne mogu reći da smo to riješili. Prespava on ponekad cijelu noć, čisto da nam pokaže da može, ali uglavnom voli i dalje da se budi. On još sisa i treba mu moja pažnja i noću, znam.

Dojenje je bio iznadprosječan pakao prvih par nedjelja. Vrištanje na siki i navlačenje na flašicu je u našem slučaju bilo u roku od odmah. Sva sreća da sam ja imala prave informacije, lavovsku snagu i vjeru da ja imam dovoljno mlijeka za svoju bebu, i bila sam upornija od njega i od svih oko mene koji su bili sumnjičavi, pa smo prebrodili sve prepreke, te dojimo evo već dvije godine. Nije potrebno ni napominjati da je to ponekad i dalje dojenje “na svakih par minuta jer mu treba pažnja i ljubav njegove mamike”.

Sada smo u fazi noše. Suvišno je govoriti da to traje već 3 nedjelje, sa puno uspona i padova. Već drugi dan je on sam krenuo da sijeda na nošu i da sve obavi u nju, ali onda slijede tri dana kada to nijednom ne uradi. Svaki put pokaže gdje treba da se piški i kaže rečenicu koju smo dogovorili kao znak kad mu se piški: “mama pi”, ali sve uz veliki osmijeh za koji smo poslije par dana shvatili da je čist protest. “Pokačio sam šta treba da radim, ali ću to uraditi kada ja budem želio!”

Visoko zahtjevna djeca su izazov za vaspitanje

Neko će reći da su tvrdoglava, neko svojeglava, inatna, prkosna. Kako god ih nazvali, jedno je sigurno – znaju da budu baš teška za vaspitavanje. Moj sin nije pokoran i vrlo često i objašnjavanja i racionalizacije kod njega uopšte ne piju vodu. Veliki broj savjeta za vaspitavanje koje čujem od drugih mama ili pročitam u silnim grupama kod njega jednostavno ne prolaze. I onda i pored toga što iz malog mozga vadim ideje kako da uspostavim neke granice kod njega, ja iznova moram da se borim i sa onim klasičnim roditeljskim izazovima:

1. Djeca se razlikuju.
2. Njegovo isprobavanje granica nije rezultat tvoje roditeljske nekompetentnosti.
3. Proći će! Uspjećete i u ovome!

Izguram poslije par sati/nekoliko dana, ali baš je teško.

Iskreno, meni je u vaspitavanju ovakvog sina puno pomoglo saznanje da postoji definicija takve djece – “visoko zahtjevna djeca” (high-need baby). To je sa sobom nosilo i poruku “Nisi sama! Ima ih još takvih!”, što u roditeljstvu uvijek pomaže.

Kakva su to visoko zahtjevna djeca?

Ovakva djeca imaju neke zajedničke karakteristike. One nisu ni dobre ni loše, već su jednostavno neke osobine koje ih razlikuju od one djece koja su mirnija i poslušnija.

Njihova osjećanja su jaka i izražena. Nije to bezobrazluk, već je to bukvalno preplavljenost prejakim osjećanjima sa kojima oni često ne znaju šta će. Naša uloga je tu jako bitna, kako bismo ih naučili da osvijeste i kanališu svoje emocije na pravi način.

Ova djeca ne žele nešto, ona to ZAHTIJEVAJU. Sad i ovdje, stalno, često, sa glasnim i upornim negodovanjem ukoliko to ne dobiju. Kad su bebe one će biti najglasnije i činiće se da stalno plaču, i to tako da se cijela zgrada ori. Kad malo porastu kod njih neće paliti odvraćanje pažnje ili objašnjavanje da “to nešto nije u redu ili da je bolje nešto drugo”. Ovo ne treba izjednačavati sa njihovim bezobrazlukom ili “razmaženošću”, jer to nije to.

To su visoko senzitivna djeca. Osjetljiva su na sve stimuluse, ne samo na reakcije drugih ljudi. Dok su mali, ova djeca imaju lak san. Sjećam se da se moj sin budio i kad mi onako slučajno pukne prst ili kada zaškripi krevet. U periodu poslije prvog rođendana imao je baš burne izlive emocija, kada ga je i najmanji povod u trenucima iscrpljenosti znao uznemiriti do te mjere da je ponekad vrištao, udarao i plakao i do pola sata. Pa se onda ukaki i zaspi na siki od iznemoglosti.

Nepredvidivi su. Zaboravite na koliko toliko uzlaznu putanju nekog napretka. Ako je danas nekoliko puta sam sjeo na nošu i sve tu obavio, nemojte se iznenaditi ako sledeća tri dana nijednom to ne uradi. Ako dvije noći prespava cijele, nemojte se za džabe nadati – naredne dvije nedjelje će se buditi na 1h.

Hiperaktivni su i energični. Ovdje ne mislim na hiperaktivnost u dijagnostičkom smislu, već na generalno visok stepen pobuđenosti njihovog uma i tijela. Neumorni su, sve ih interesuje.

Ova djeca često imaju jako lak san i problem sa uspavljivanjem, vole često da sisaju i da jedu, vole da se nosaju i generalno vole da su okružena ljudima. Neki od njih će pojačano burno da reaguju kada se odvajaju od roditelja.

Ono što je zajedničko za svu visoko zahtjevnu djecu je da je sa njima sve intenzivno i često veoma iscrpljujuće.

Međutim, postoji i puno pozitivnih aspekata kod ovakve djece, koji čine bazu za stvaranje jedne veoma zanimljive i bogate ličnosti.

Visoko zahtjevna djeca su često veoma samostalna, baš zbog tog svog stava koji imaju još od prvih par mjeseci.
Šarmantni su, neko koga većina ljudi primijeti i voli. Vaspitačica je jednom rekla za mog sina: “Ajoj, kako odmah kod svakog umije da nađe pravu žicu”. On zna tačno kako da te pogleda, kad da te čvrsto zagrli i poljubi, da u trenutku sve zaboraviš i želiš da ga pojedeš od siline ljubavi koju osjetiš.

Njihova neumornost i znatiželja poslije mogu preći u visoku kreativnost i produktivnost. Veliki broj uspješnih ljudi su bili hiperaktivni kad su bili mali.

Njihova visoka zahtjevost prema roditeljima kasnije može da se pretoči u posvećenost i maksimalno iskorišćavanje znanja i vještina nastavnika, šefova i drugih ljudi od kojih mogu učiti.
Njihova preplavljenost i visoka senzitivnost znači da nisu distancirani od drugih ljudi i da su “uključeni u svijet oko sebe”. Ova djeca često vrlo brzo razviju empatiju prema drugima, baš zbog te svoje uključenosti i preosjetljivosti na stimuluse, pa i na osjećanja i ponašanja drugih ljudi.

Sa njima nikad nije dosadno. Koliko puta ćete samo osjetiti ispunjenost i potpunost.
Oni često pojačano vole da se maze, ljube. Ima li ičeg ljepšeg od toga?

Kako izaći na kraj sa izazovima u vaspitanju ovakve djece?

Ja još učim, ali ovo su stvari koje sam do sada zaključila:

Strpljenje, stpljenje, strpljenje. Kao što sam prethodno spomenula, kod ove djece vrlo često neće upaliti većina metoda koje primjenjuju ljudi oko vas. Bićete često u situaciji da viknete ili da pomislite kako bi možda trebalo da postanete roditelj koji će ga lupiti po guzi. Nemojte! Izdržaćete i ovaj izazov, kao što ste i sve prethodne.

Prilagodite se. Mislim da je ovo proces koji traje tokom cijelog vaspitanja. “Pratite njihove potrebe” je savjet koji ne predstavlja svojevrstan cilj, jer ga nikad nećemo u potpunosti dostići. Uvijek će tu biti neka nova faza u kojoj ćemo opet iz početka raditi na onom “Ok, on se neće ponašati onako kako bih ja voljela, nego onako kako on želi.” Vaše je da se tome prilagodite i da ga dodatno usmjerite.
Isprobavajte svoju kreativnost. Ovo ide u paketu sa onim strpljenjem. Ovakva djeca brzo izgustiraju igre, igračke i vrlo brzo iznova zahtijevaju vašu pažnju. Zato je dobro da u rukavu imate uvijek nove ideje i aktivnosti koje mu možete ponuditi.
Budite spremni za puno akcije. Vole da se nosaju, da se češkaju, maze, gnjave. Iznova, često, stalno. Nerijetko im ni to nošenje nije dovoljno, već hoće da ih ljuljuškate, bacate, vrtite. I šta vi drugo da radite, nego da im odgovorite na te potrebe. Proći će i taj period pa ćete ih moliti da dođu barem na jedan poljubac.
Imajte backup plan i iskoristite pomoć. Iako je osnovni savjet da im se treba prilagoditi i pratiti njihove potrebe, kod velikih stvari poput učenja navika spavanja, vrtića, noše i sl. je dobro imati neku osnovnu strategiju. To će prije svega značiti vašem samopouzdanju, jer će i tako biti puno uspona i padova, pa ćete barem imati osnovne smjernice u rukavu. I iskoristite sve baka servise, svekrve, sestre. Iscrpljujuće je vaspitavati djecu generalno, a naročito ovakvu. Treba vam resetovanje s vremena na vreme, dopustite ga sebi ukoliko dobijete priliku.

Dr Sears je pedijatar koji je puno pisao o visoko zahtjevnoj djeci. Rekao je sledeće:

Rekao je i da ne treba da očekujemo da se naše takvo dijete ponaša kao “normalno”, prosječno dijete, niti bi trebalo da pokušavamo da njegove potrebe prilagodimo onim potrebama koje se očekuju za prosjek njegovog kalendarskog uzrasta. Prihvatite vaše dijete kao takvo i uradite sve što možete da izađete u susret njegovim individualnim potrebama. Jednom će vam to stostruko vratiti.

Meni je pomoglo pisanje ovog posta i već mi je lakše. Nadam se da će biti i vama nakon čitanja.