Igra skrivanja je igra koja se s bebama igra širom svijeta, bez obzira na jezik i kulturne barijere. Zašto je tako univerzalna? Zato što je vrlo moćno sredstvo učenja.

Radi se o igri u kojoj osoba rukama, krpom i sl. prekrije lice kao da se sakrila a zatim ga otkrije, što obično uzrokuje salve smijeha kod beba od nekoliko mjeseci naviše. Ta ista radnja smiješna im je koliko je god puta ponovili.

Bebe ne čitaju knjige i ne poznaju mnogo ljudi pa iznenađujuća dugovječnost i kulturna univerzalnost igre skrivanja očito pokazuju da ona izaziva neke posebne nadražaje u djetetovom mozgu.

Rana teorija je da bebe uživaju u igri jer budu iznenađene pojavom lica nakon što je bilo skriveno. Iako nam se to ne čini posebno smiješnim i zanimljivim, djeca, koja su doživjela puno manje toga od nas, budu iznenađena i nama sasvim uobičajenim predmetima i radnjama. U početku im je sve zbunjujuće, a tokom vremena uče da dau smisao onome što se oko njih događa.

Švajcarski razvojni psiholog Jean Piaget nazvao je to "principom permanentnosti objekta" i sugerisao da djeca svoje prve dvije godine provode shvatajući taj princip. Iz te perspektive, ta igra nije samo šala, nego pomaže djeci da svaki put iznova testiraju fundamentalni princip postojanja: da stvari mogu biti na nekom mjestu iako ih tamoe ne vidimo.

Igra skrivanja koristi osnovnu strukturu svih dobrih šala - iznenađenje nakon iščekivanja. Naučnici Gerrod Parrott i Henry Gleitman napravili su test s bebama od šest, sedam i osam mjeseci. U nekim slučajevima bi osoba koja se pojavila nakon skrivanja bila ista, a u drugima bi se pojavila druga osoba. Snimke djece zatim su ocjenjivali nezavisni posmatrači i procjenjivali koliko su se djeca smijala i smijala.

Zanimljivo je da su se djeca, kada bi se pojavila druga osoba, što znači da je iznenađenje bilo veće, manje smijala nego kada bi se nakon skrivanja pojavila osoba koja se i sakrila. Reakcija je zavisila i od uzrasta beba. Starije su bebe bile manje zabavljene novom osobom od mlađih zbog toga što je, kako navodi autor, očekivanje snažnije pa je diskrepanca između onoga što očekuju i što se pojavilo mnogo veća.

Posljednja tajna popularnosti igre skrivanja je što dijete njom stiče nove sposobnosti pa se na kraju počne i samo skrivati i izazivati nas na igru. Napredovanje u igri pokazuje ono što dijete uči o svijetu, što ga iznenađuje pa ga uči najprije prepoznavati, a zatim i kontrolisati ono što vidi. Sva sreća što mi odrasli toliko uživamo u njihovom smijehu da tu jednostavnu igru možemo s njima igrati beskonačno.

Izvor: Index.hr