Prvi bebini padovi i kako ih "preživjeti" kao roditelj

Neki su već preživjeli bebine prve "ozbiljnije" padove, a nekima ti šokovi tek slijede. Ma koliko bili oprezni i mislili da se to vama ne može dogoditi, jedno je sigurno - biće ih dosta i neće svi izgledati bezazleno.

Trudite se da proučiti sve što se tiče razvoja bebe dok je još u stomaku, odlazite na trudničke kurseve, čitate o dojenju i hranjenju beba, o tome koliko bi trebalo da budu teške i dugačke, kako s njima komunicirati i razvijati govor, želite biti najbolji roditelj svojim srećicama, ali ipak, svako malo, nešto vas zatekne potpuno nespremnima. Jedna od tih stvari tiče se nesretnih padova. Uglavnom onih dok je beba još manja i nije još prohodala, ali su motoričke sposobnosti već takve da se okreće i može se otkotrljati s kreveta, s daske za presvlačenje i slično ili puzi i penje se svuda kao planinar kojem je svako brdo novi izazov.

Malo ko će vas od vaših iskusnijih prijateljica unaprijed upozoriti na osjećaj koji uslijedi kad nakon tog groznog “tup” nastane tišina i tada, što je poželjno, gromoglasni plač. O tome se ne priča jer se ljudi ne vole “hvaliti” sa situacijama u kojima se može činiti da nisu dali sve od sebe da tako nešto spriječe. I to je šteta, jer možda bi manje bio bolan taj osjećaj nemoći da prevrtite scenu padanja unazad i spriječite je. A to koliko u tom trenu bebu zaboli udarac vjerovatno nije ni približno jako koliko mame i tate zaboli u duši što se to dogodilo, ali najbolje što mogu je da trpe tu bol iznutra, utješe dijete dojenjem, ljubljenjem, grljenjem i čekajući da prođe.

Ako vas niko nije na to pripremio, u zavisnosti od visine s koje je dijete palo, poželjećete da odete na pregled kod ljekara koji će na osnovu vaše priče i pregleda djeteta odlučiti treba li uraditi rentgenski snimak ili ne. To što vidite da je dijete prestalo da plače i da se dalje normalno ponaša, neće vam taj prvi put možda biti dovoljno da se sami smirite, zato slobodno posjetite ljekara. Oni su prilično dobro upoznati sa svim mogućim situacijama jer se toga nagledaju svakodnevno.

Pratićete kako se ponaša, je li nekako čudno malaksalo ili umorno, povraća li ili se ponaša drugačije nego inače. Nakon svega, možda vam se učini da i vama treba pomoć psihologa i možda ćete se osjećati da niste ispunili pošteno svoju ulogu za taj dan, ali kako budete shvatali da je s bebom sve u redu i kad čujete i tuđe priče (jer tada će se i drugi javiti sa svojim iskustvima), smirićete se. Shvatićete da je ponekad jednostavno nemoguće spriječiti i ublažiti svaki djetetov pad, da je to tek početak i da će ih biti sve više što je dijete motorički naprednije, ali i da će se smanjiti kako dijete bude odrastalo i sve spretniije savladavalo prepreke.

Teže će biti onima čije dijete se zaista zbog nespretnog pada ozbiljnije povrijedilo ali se povrede u većini slučajeva mogu sanirati. Osjećaj krivice nije prijatan, baš ni ako nekoga ko je čuvao dijete okrivite da je odgovorno za pad. Dovoljan je ponekada djelić sekunde da se okrenete ili da ste zbog nekih problema odsutni mislima da se stvore uslov za pad. Ili možda uvjerenje da je dijete dovoljno zrelo da shvati kad se i gdje smije penjati…

Svakodnevni manji padovi

Kad krenu učestaliji padovi zbog djetetovih novostečenih, ali početničkih sposobnosti, naučite kontrolisati svoje reakcije da dijete ne biste dodatno uplašili. Djeca vrlo pomno prate svaku našu reakciju na njihovo ponašanje. Dobro je suzdržati se od ispuštanja uplašenih zvukova, naglih skakanja na svaku mogućnost da bi dijete moglo pasti i preuveličavanja situacije.

Utješite dijete koje plače, ali i našalite se ako je i njemu smješno kako je “povrijedilo pod”. Pohvalite spretnija ateriranja u kojima je izbjeglo povredu ili nije srušilo nešto što je moglo pritom srušiti ili proliti. Pomenite kako ste i vi često padali kad ste bili u tom uzrastu i kako je to normalno i da se spretnost razvija vremenom. Dramu koju vjerovatno proživljavate u sebi kad vidite i čujete pad ili kad gledate kako se još pomalo nespretno dijete penje uz tobogan u parkiću i po raznih drugim spravama zadržite u sebi, jer u roditeljskim očima sve često djeluje još strašnije nego u stvarnosti.

Nakon tih manjih padova, odgovorite na djetetov plač zagrljajem, poljupcem, saosjećanjem (nemojte mu se smijati iako nekad stvarno izgledaju smješno) i polako ga usmjerite na neku drugu aktivnost pa ćete vidjeti kojom brzinom djeca prelaze preko tih, nama često vrlo stresnih, situacija. I nemojte misliti da ste lošiji ili bolji roditelj od drugih jer se se to događa svima kao sastavni dio odrastanja, kako za djecu, tako i za odrasle koji takođe uče dok su živi.

Izvor: Roditelji.hr