Bebe su osjetljivije na bol nego odrasli

Novorođenčad možda nisu u stanju govoriti i reći nam kada ih nešto boli. Takođe, ne mogu nam se požaliti da su usamljeni ili umorni od buljenja u plafon cijeli dan. Ali ipak, to ne znači da ne osjećaju bol, usamljenost ili dosadu.

Sasvim je normalno da roditelji pretpostave da bebe nisu “dovoljno razvijene” da bi imale isti spektar emocija kao i oni. Čak su i vrhunski stručnjaci prije mislili kako novorođenčad u stvari ne osjećaju bol, a ako je i osjećaju, premlada su da bi je zapamtili na način da to na njih ostavi trajni ožiljak.

Istraživanja sada pokazuju da to nije tačno. Bebe mogu osjetiti i osjećaju bol. Može ih pogoditi istog trenutka, ali može imati i dugotrajne posljedice.

Bebama čak može biti i dosadno. Može ih “pogoditi” manjak stimulaciji od strane ljudi koje brinu o njima. On što im se dogodi u njihovim prvim sedmicama, mjesecima i godinama može uticati na njih do kraja njihovih života!

Važno je razumjeti kakve emocije vaše dijete može osjećati. Jednako je važno razumjeti i kako bol može uticati na dijete i koristiti to znanje kada su u pitanju razni medicinski zahvati.

Novorođenče može da komunicira

Beba možda ne može artikulisati ono što želi da kaže, ali može komunicirati. Svi znamo da bebe komuniciraju plačem. Iako je to vrlo čest, nije i jedini način komunikacije.

Trljanje očiju i zijevanje može biti znak da je beba umorna i spremna za spavanje.

Komešanje, plakanje ili čak odgurivanje kada pokušavate spustiti bebu mogu biti znakovi usamljenosti ili nesigurnosti.

Kada je beba pretjerano troma i pospana nakon nekog medicinskog postupka ili tokom bolesti, to može biti znak bola i nelagode.

Uzmete li sebi vremena da dešifrirate bebine znakove, to može biti od velike koristi za oboje.

Novorođenče osjeća bol

Kada bi vam ljekar predložio neki manji medicinski zahvat bez lokalne anestezije, teško da biste na to pristali. Ipak, do nedavno nije bila neuobičajena praksa da se takvi zahvati obavljaju na novorođenčadi (negdje možda još).

To se radilo pod pretpostavkom da je njihov sistem još nerazvijen da bi procesuirao i doživio bol na isti način na koju je roditelji osjećaju.

Bebe se tokom i nakon takvih zahvata obično čine iscrpljene, trome, pospane, bezvoljne…

To nas može navesti na pomisao da su taj zahvat čisto dobro i mirno podnijele. Međutim, one su se  ustvari povukle u sebe, doživjele veliku nelagodu i vjerojatno šok jer je bol bila previše za podnijeti.

Beba je osjetljivija na bol od vas

U Studiji objavljenoj 2015. godine došlo se do zaključka da bebe osjećaju bol jednako kao i odrasli, ali su one na nju osjetljivije. Rezultati su iznenadili brojne naučnike. Naime, godinama se smatralo da bebina bol nije jednaka bolu odrasle osobe.

Sko razmišljamo o cijelom iskustvu kojeg prođe jedno novorođenče, pojačana osjetljivost na bol i nije previše čudna. Bebe provedu 9 mjeseci u okolini u kojoj nema gladi, hladnoće, vrućine… Kada samo te nadražaje osjeti prvi put, naprosto je preplave. Zato ima smisla da su bebe osjetljivije na bol od nas.

Možete pomoći svom novorođenčetu da se nosi s bolom

Novorođenčad su podvrgnuta ubodima u petu, vađenju krvi, obrezivanju i tako dalje. Dobra vijest je da u tim trenucima možete olakšati svojoj bebi. Svi ljekovi koji se daju nose potencijalni rizik, zato za vađenje krvi nije potrebno davati bebi lokalni ili oralni lijek za ublažavanje bola.

Dojenje, nunanje, maženje, utješno pričanje s bebom, sve su to gestovi kojima možete pomoći bebi da se u trenucima bola “osjeća bolje”. Time takođe gradite i odnos povjerenja – vaša beba vam počinje vjerovati. Zna da se može osloniti na vas  i da ćete biti tu da je utješite.

Ako vaše dijete treba da bude podvrgnuto nekim medicinskim zahvatima, porazgovarajte s lječnicima o mogućnostima ublažavanja bola.

Bebe osjećaju usamljenost

Nakon 9 mjeseci sigurnog okruženja u kojem beba nikad nije sama, dolazak na svijet vrlo je stresan događaj. Prvi put od kako postoje, bebe osjećaju fizičku razdvojenost od osobe koja je bila uz nju 9 dugih mjeseci.

Nakon stalnog slušanja otkucaja majčinog srca i sigurnosti i osjećanja da je netko drži u toplom zagrljaju, osjećaj razdvojenosti može biti poprilično zastrašujući i bebe mogu osjetiti usamljenost i strah.

Neke bebe će to podnijeti lakše od drugih i neće im biti problem da ostanu same. Određene studije to su pokušale opovrgnuti, napominjući da su te bebe naučile da niko neće doći koliko god buke radile, pa su zato mirne. Druge plaču na sav glas kako bi roditeljima dale do znanja da im nije ugodno biti samima.

Ako vaša beba može biti sama, slobodno je ostavite na kratko, ali ako vas zove plačem, svakako se odazovite iako znate da je sita i suva.  Naime, bebe trebaju vaš dodir i interakciju, isto kao i vazduh koji dišu.

Bebama može biti dosadno

Dok vam se možda čin i da bebe baš nisu aktivne i nemaju potrebu za druženjem, one  ustvari žude za interakcijom i nekom vrstom stimulacije. Beba se može i previše stimulisati, ali može im biti i dosadno. Ako je vaša beba nahranjena, presvučena i odmorna ali i dalje nemirna, razmislite o tome da je zabavite.

Zvečka, šuškava slikovnica ili šetnja mogu razbiti bebinu dosadu. Ne trebate izmišljati kerefeke. Otpjevajte neku dječju pjesmicu, pokazujte bebi predmete imenujući ih, razgovarajte se bebom tokom šetnje i na taj način ćete je držati zadovoljnom i dovoljno stimulisanom.

Roditelji mogu uticati na bebino emocionalno zdravlje i sigurnost

Svako od nas ima jedinstven temperament, uključujući bebe, ali naša rana okolina ima velik uticaj na naše emocionalno zdravlje i sigurnost. Kada vaša beba nauči da ćete reagovati na njene pokušaje komunikacije, kada je utješena dok trpi bol i nelagode i kada dobija dovoljno nježnosti i stimulacije, veća je vjerovatnoća da će razviti bolje emocionalno zdravlje i sigurnost.

Izvor: Dječja posla