Na šta roditelj teba da obrati pažnju kada posmatra razvoj svog djeteta?

PIŠE: Irena Avramović, diplomirani defektolog, logoped

Svjedoci smo visokog porasta svih vrsta govorno jezičke patologije. Počevši od najsitnijih problema koji se odnose na izgovor glasova do najkompeksnijih koji se odnose na autizam i autistični spektar. U svijetu 1 od 70 dece je dijagnostikovano kao autistično, a u Americi 1 od 50 djece. Kod nas tih podataka nema jer nije rađena statistika ali kolege koje rade u praksi svedoče o rastu broja djece sa teškoćama u razvoju.

Cilj ovog teksta je da pomogne roditeljima da preciznije posmatraju razvoj svog djeteta.

Zašto?

Zato što tek kada posumnja da postoji mogućnost da sa djetetom nešto nije kako treba, roditelj se nađe u izuzetno složenoj situaciji. Strah, krivica, očaj, nemoć.. su neizbežne emocije. Iza njih slijedi jedno raskršće. Od reakcija roditelja, u velikoj mjeri, zavisi ishod terapije.

Dio roditelja počinje da odbija da dijete ima problem. Ljute se na sve koji pokušaju da im ukažu na neobičnosti koje prate razvoj djeteta. Nalaze opravdanja. Objašnjavaju različitisti među djecom i pokušavaju svako ponašanje djeteta da vide kao njegovu superiornost. Često se povlače iz društva ili izopštavaju dijete iz društvenih događaja. Njihova djece ne posjećuju rođendane, slave i slične skupove, ne zbog neprilagođenog ponašanja, nego zato što im se „baš tada spava“.

Drugi dio roditelja se trudi da nađe objašnjenje za ponašanje djeteta. Pitaju se da li su oni i u kojoj mjeri doprinijeli razvoju događaja. Pokušavaju da pronađu vezu između svog ponašanja i ponašanja djeteta. Trude se da izmijene obrasce svog ponašanja kako bi pomogli djetetu. Sve to ne daje zadovoljavajuće rezultate i oni počinju da se pitaju kome da se javi za pomoć.

U oba slučaja roditelji su pod velikim pritiskom. Ne osjećaju se dobro. Kako vrijeme odmiče osjećaju se sve lošije u ulozi roditelja. Partnerski odnosi počinju da bivaju ugroženi. U tom trenutku djeluje da je kula od karata uzdrmana. Kako i da ne bude kada najvažniji dio izmiče, a to je zdravlje djeteta.

Ako se roditelji jave na vrijeme stručnjaku, dobiće objašnjenje kako za razvoj djeteta, tako i za pitanja koja se odnose na njihov doživljaj situacije. Važno je da detektovati djetetova u razvoju:

- komunikacije,
- emotivne razmjene,
- interakcije,
- obrazaca ponašanja.

Emotivne reakcije su prisutne od rođenja i tokom razvoja se usložnjavaju. Emocije su moćna sila koja pokreće cio rzvoj. Zato je važno da roditelj otprati kako dijete reaguje na prisustvo i odsustvo majke. Kako reguje na nepoznate ljude? Kako reaguje u novom okruženju?

Pokret i motorne aktivnosti - dijete ima prirodnu potrebu za kretanjem. Tako dijete stupa u akciju, razvija interesovanja, stupa u kontakte i razvija interakciju. Pokretom dijete postaje svjesno sebe. Upravo zahvaljujući pokretu dijete počinje da uviđa granicu između sebe i svog tijela. Zatim uviđa odnose koje pravi sa drugim predmetima u prostoru, a kasnije i sa ljudima. Dok je dijete u pokretu ono razvija motoričke sposobnosti, prvo se razvija krupna motorika pa zatim fina. Zato je važno otpratiti na koji se način dijete igra. Kako se kreće u prostoru? Kako savladava prepreke (stepenice, prag, silazi sa kreveta, stolice, a zatim na spravama u parku)?

Zajednička pažnja je možda i najvažnija tačka koju treba propratiti. Ona se postiže kada ste dijete i vi usmjereni na isto (predmet/aktivnost), a istovremeno i  jedno na drugo. To znači, da ako se ijdete igra autom, i vi mu se priključite, ono će vas primiti u igru, obratiti pažnju na vas, i vašu pažnju će privući na svoj auto i svoju aktivnost. Pokazaće vam šta ono radi. Pogledaće vas kada vi nešto kažete/uradite. Uzvratiće vam osmeh, podijeliti radost sa vama kada nešto dobro uradi. Ovakav način igre djetetu daje mogućnost da razvija vještine i jača samopouzdanje. Zajednička pažnja je preduslov da dijete izlazi iz okvira sopstvenog bića i okreće se ka socijalnoj sredini. Ovo je prvi korak u njegovoj daljoj socijalizaciji.

Komunikacioni čin se najprije odvija neverbalno. Dijete ga ostvaruje pogledom, pokretom i gestom. Tako izražava svoje emocije, potrebe i želje. Kako dijete raste i one postaju složenije, razvija se govor i on postaje sredstvo za njihvo izražavanje. Važno je znati da komunikacija nužno prethodi razvoju govora. Velika je zabluda da će dijete intenzivnije komunicirati kada progovori. Izostanak govora nije razlog izostanku komunikacije već obrnuto. Zato je važno otpratiti da li dijete ostvaruje komunikaciju? Gleda li dijete u vas kada govorite? Ima li kontakt pogledom? Da li prati vašu reakciju kada nešto uradi? Da li se odaziva na svoje ime? Da li razumije i izvršava jadnostavne naloge? ( Dođi! Vidi to! Daj!)

Savetujemo vam da obratite pažnju i na to:

- kako dijete jede;
- spava;
- kakva su mu interesovanja;
- kako reaguje na osujećenje.

Logopedi koji se bave ranom stimulacijom razvoja znaće da prepoznaju da li razvoj odgovara uzrastu. Ako to nije slučaj, logoped će predočiti šta je potrebno pojačano stimulasiti, na koji način i sa kojim ciljem. Ukoliko je potrebno uključiće stručnjake drugih profila (ljekare različitih specijalizacija, druge defektologe, psihologe i sl.). Često se ranom intervencijom može izbjeći ulazak u patologiju. Ako je problem složen onda se ranom intervencijom postižu maksimalni rezultati za najkraće vrijeme. Zato je važno da roditelj zna na šta treba da obrati pažnju kada je razvoj djece u pitanju.

Izvor: Logopedi Avramović